Šivenje i krojenje o kakvom danas govorimo u mnogome se razlikuje od onog u vreme naših prabaka. Ipak, ono što im je zajedničko jeste da kao i sve drugo na svetu i sadašnji i ondašnji način rada ima svoje prednosti i mane.

Nekada, žene su bezobzira na socijalni i finansijski status odeću uglavnom šile kod sopstvenih krojača, a vrlo retko kupovale po buticima. Svakako, šanse da još neka žena u gradu ima identičnu haljinu bile su i više nego male. Međutim, čak i na najobičniju „krpicu“ čekalo se danima i uvek nestrpljiva dama živela je u neizvesnosi da li će joj dobro stajati kada bude gotova ili će uzalud baciti novac.

Sav teret padao je na krojača. Istovremeno je morao biti i kreator, i krojač, i šivač. Apsolutno sve radnje morao je da obavlja sam, što je znatno usporavalo čitav proces nastanka odevnog predmeta, naročito kada se uzme u obzir da nikada nisu imali samo jednog klijenta.

Mašine na kojima se tada radilo daleko su se razlikovale od ovih sadašnjih. Igla se morala pokretati mučnim pritiscima ogromne gvozdene pedale, te se kontinuitet nije uvek mogao držati. Tadašnje pegle bile su i suviše teške i bilo je potrebno njome preći preko sašivenog predmeta stotinu puta ne bi li stajao kako treba. Današnje prese flizelinom učvrste čak i najtananiji materijal, a peglama na paru postiže se veća preciznost i efikasnost kada je u pitanju vreme. O mašinama za otvaranje rupica i prišivanje dugmadi nekdašnji krojači mogli su samo da sanjaju. S obzirom da ovaj deo posla zahteva „oštro oko“, bili su potrebni sati i sati da se taj deo posla ručno uradi.

Sivenje i krojenje danas svodi se na timski rad. Svako od zaposlenih radi jednu do dve operacije što za rezultat ima idealno skrojen odevni predmet. Savremene mašine znatno olakšavaju i ubrzavaju rad, pa se „Ubko“ osim stručnim kadrom neskromno može pohvaliti i izuzetnom tehničkom opremljenošću.